|
SAT, 18 JUL 1998 22:11:23 GMT
AIM, ZAGREB, 18.7.1998. Covjek u crnim hlacama i crnoj majici lezao je na asfaltu Medjugorske ulice u zagrebackoj Dubravi punih pet sati, a oko njega se prostirala lokva ljepljive krvi. Vec na prvi pogled bilo je jasno da tijelo bezivotnog muskarca ne pripada bilo kome - na ruci mu se presijavao zlatni "rolex", odjeca koju je imao na sebi bila je djelo poznatih svjetskih kreatora, iz dzepova su mu provirivali sveznjevi krupnih novcanica, a nekoliko metara dalje bio je parkiran njegov skupocjeni "mercedes coupe". Dok su policajci sacinjavali zapisnik i dok su vatrogasci smrkovima strugali krv s usijanog asfalta, zagrebackim se kaficima pronosio glas o smrti cetrdesetdvogodisnjeg Zlatka Bagarica, strastvenog kockara i "kralja hrvatskog podzemlja".
Prica kaze da je u lokalu NK "Dubrava", na istoimenom nogometnom igralistu na zagrebackoj periferiji, tekao cetvrti sat srijede, 15 srpnja, te da se nije dogadjalo nista neobicno. Spremao se fajrunt, polupijani gosti ispijali su posljednje pice, muzicari su pakirali instrumente, a gazda je polako pravio obracun. Dok su iz zvucnika dopirali posljednji taktovi neke narodnjacke melodije, u birtiju su usli Zlatko Bagaric, Miljenko Dzaja Krojf, Nikica Jelavic, Zvonimir Gucic (sin janjevackog tajkuna Josipa Gucica), Smiljan Palic i dvije nepoznate djevojke. Gazda je istog trena znao da ce noc potrajati duze nego sto je ocekivao. Bagaric je poceo narucivati pjesme, razbijati casu za casom, udarati pjevaca i maltretirati pjevacicu koju je natjerao da mu desetak puta otpjeva neki narodnjak o prijateljima kojih nema "kad je najteze". Vlasnici lokala - braca Rodici (Lazar, Zoran i Vinko), inace Hrvati iz kosovskog sela Janjeva - dugo su trpjeli Bagariceve provokacije, a razlog njihovoj strpljivosti lezi u cinjenici da su vrlo dobro znali kako nije pametno previse se suprotstavljati "kralju podzemlja". Kap je prelila casu tek kad je Bagaric uperio pistolj u usta Zoranu Rodicu tjerajuci ga da uzme mikrofon i zapjeva njegovom drustvu, buduci da je pjevacica Alma pobjegla iz lokala za vrijeme Bagariceva boravka u zahodu.
Lazar Rodic vise nije mogao trpjeti ponizavanje svoga brata, te je pristupio "kralju" rekavsi da Zorana "pusti na miru". Bagaric je Lazara udario pistoljem po glavi, a ovaj se onesvjestio. U medjuvremenu je u birtiju stigao i cetvrti brat Rodic, Roko, ali u pratnji policije. Kad je ugledao policajce, Bagaric je pistolj spremio za pojas i izisao iz lokala u pratnji svoje dugogodisnje "sjene" Miljenka Dzaje Krojfa. Tada se, a bilo je sedam sati ujutro, na vratima birtije pojavio Zoran Rodic drzeci u ruci jurisnu pusku "zagi" (hrvatska verzija poznatog "uzija"), te je upitao Bagarica "kako mozes tuci covjeka koji ti nista nije ucinio". Ovaj mu je odgovorio protupitanjem: "kako ti to meni mozes govoriti", potezuci pritom pistolj. Bile su to posljednje rijeci Zlatka Bagarica, jer je Zoran Rodic podigao "zagi" i potegao obarac. Bagaric je poceo bjezati prema automobilima, ali je metak bio brzi. U Bagarica je, saznat ce se u istrazi, pucao i Lazar Rodic, i to pistoljem koji je u naguravanju ispao ubijenome. Jos nije utvrdjeno koji je metak bio smrtonosan, ali su zagrebacke novine vec objavile kako je Bagaric likvidiran vlastitim oruzjem. Dok su vjerni Bagaricevi kompanjoni, Krojf i Jelavic, trazili spas u bijegu, Zoran Rodic pokusao je aktivirati "kasikaru" i tako dokusuriti tijelo mrtvaca, no u toj su ga nakani sprijecili policajci.
Dobri poznavatelji prilika u zagrebackim mafijaskim krugovima predvidjali su da ce Zlatko Bagaric skoncati na asfaltu, no nitko od njih nije nogao predvidjeti da ce njegova smrt, mafijaskim zargonom receno, biti tako "banalna". Ocekivalo se da ce njegova likvidacija biti obavljena na spektakularan nacin - u nekom luksuznom hotelu ili kockarnici - i da ce likvidaciju izvrsiti profesionalac koji nece ostaviti tragove. Ovako, smrt ga je stigla u kavanskom sukobu, od ruku janjevackih ugostitelja, koji nisu bili vidjeniji pripadnici podzemlja, a njegovo se tijelo ukocilo pred neuglednom birtijom u jos neuglednijem zagrebackom predgradju. Ako je ikad razmisljao o smrti, Zlatko Bagaric sasvim sigurno nije prizeljkivao da ga snadje na taj nacin. "Da je znao kako ce i od koga poginuti, Bagaric bi sam sebi pucao u usta", uvjeravao je ovog novinara jedan sitni zagrebacki kriminalac koji se proteklih godina naslusao prica o njemu. Jedna od tih prica kaze da je Zlatko Bagaric veliki prijatelj i kum Ljubomira Magasa, poznatijeg kao Ljuba Zemunac, a da je tome tako svjedoci i cinjenica da Bagaricev sin nosi Magasevo ime. Ljuba i Zlatko bili su ravnopravni sefovi frankfurtskog podzemlja i jugoslavenske mafije u cijeloj Njemackoj, a nakon Zemunceve pogibije Bagaric je preuzeo kontrolu naa svim kriminalnim aktivnostima. Buduci da svi balkanski kriminalci jos uvijek padaju na koljena pri spomenu Ljube Zemunca, Bagaric se nije morao odvise muciti oko stjecanja ugleda u Zagrebu.
Rodjen je u jednom selu u okolici Djakova, gdje su njegovi roditelji, u poslijeratnim seobama, dosli iz bosanskohercegovackog gradica Kupresa. Upravo zbog zavicajnog porijekla, premda se Kupres geografski nikako ne moze svrstati u Hercegovinu, Bagarica su nazivali glavnim bossom hercegovacke mafije, koja uz albanski i vukovarski lobi, trenutacno predstavlja najjacu i najorganiziraniju kriminalnu organizaciju u hrvatskoj metropoli. Bagaric je zivio u Njemackoj od 1975. do 1990. godine, a njegova majka i danas ima restoran u Weisbadenu, dok mu zena i dvoje djece zive u Mainzu. U Zagreb je dosao kad je Hrvatska postala samostalna, nastanio se u hotelu "Intercontinental", a policijska evidencija novostvorene drzave prvi put ga biljezi 12. listopada 1990. kad je jedan od njegovih najboljih prijatelja Zoran Petrovic, zvani Ivica, u kaficu "Kasandra" ubio zagrebackog ugostitelja Niku Mioca. Godinu i pol kasnije Petrovic ce poginuti od bombe koju je u kockarnicu "Tiffany", inace Bagaricevo vlasnistvo, bacio Omer Zahirovic. Bagariceva osveta dugo se cekala - Zahirovic je ubijen tek krajem prosle godine. Novinske su crne kronike Bagarica zabiljezile jos dva puta kad je bio sudionik revolveraskih obracuna - u sijecnju 1995. na "Metalcevu" igralistu, te u svibnju ove godine u sobi 1225 na dvanaestom katu "Intercontinentala". U oba slucaja policija je prema njemu bila vrlo tolerantna.
O Bagaricevu ugledu svjedoci i podatak da o njemu biranim rijecima ne govore samo kriminalci i oni koji bi to htjeli postati, nego i policajci, suci te odvjetnici. U svojim je poslovima bio vrlo diskretan, nije volio novinare i publicitet, uvijek je bio besprijekorno odjeven, vozio je najbolja kola, jeo u najprofinjenijim restoranima i pio iskljucivo "Dom Perignon". Kocka je bila njegova jedina zivotna strast i nije birao lokacije da tu strast zadovolji. Bio je rado vidjen gost u najelitnijim europskim kockarnicama, ali je isto tako noci mogao provoditi kartajuci u zadimljenim krcmama na rubu grada. Jedino je bilo vazno da je ulog dovoljno velik, a u hazarderskim je krugovima bio poznat kao covjek koji uredno vraca dug. "Kockarski je dug, dug casti", znao je reci. Upravo zbog diskretnosti i ogranicenog kruga ljudi s kojima se druzio tesko je dokazati njegovu umijesanost u trgovinu narkoticima, reketarenje, zelenastvo i utjerivanje dugova. Isto je tako, zasad nedokaziva njegova povezanost s ubojstvima Ivana Sakote, Shpejtima Tacija i Bernarda Hutinskog, koja su se u Zagrebu, odnosno Cakovcu, dogodila u proteklih godinu dana. Povezujuce niti tih likvidacija su iznimno profesionalna izvedba i cinjenica da je smaknuta trojka pripadala podzemlju. Ubojice ni do danasnjeg dana nisu poznate, niti o njima postoji bilo kakav trag.
Smrcu Zlatka Bagarica mnogi su odahnuli i mogu prekriziti svoje kockarske dugove prema covjeku s kojim se u tom smislu "nije valjalo zajebavati". Odahnula je, vjerojatno, i zagrebacka policija koja bi njegovim odlaskom mogla zatvoriti nekoliko nerazjasnjenih slucajeva. Sad je samo pitanje koliko ce vremena trebati Bagaricevim kompanjonima da konsolidiraju mafijaske redove, te da vrelim zagrebackim ulicama ponovno potece krv.
IVICA DjIKIC